Anatomija oka

Tunica fibrosa bulbi

Tunika fibroza bulbi štiti oko, daje otpor intraokularnom pritisku, kao i inserciju za mišiće pokretače oka. Podijeljena je u dva dijela: stražnji, neprozirni, sklera i prednji, prozirni, kornea.

Sclera

Sklera je stražnji i neprozorni dio vanjske očne ovojnice. Obavijena je sa kapsula bulbi, koja je odjeljuje od retroorbitalnog masnog tkiva. Između ove kapsule i sklere nalaze se dugačke vezivne niti koje ne smetaju kretanju očne jabučice. Na skleri nalazimo veći broj otvora. Najvažniji je otvor kroz koji izlaze niti n. optikusa između kojih se provlače a. i v. centralis retine. Ovaj otvor je konične forme i širi je prema vani nego unutra. Rub ovog otvora nije ravan, budući da sklera šalje niti koje se provlače između vlakana optičkog nerva i čine tzv. areu ili laminu kribrozu sklere. Oko prethodno opisanog otvora nalazimo i manje otvore označene kao emisaria sklere posteriora kroz koje prolaze aa. ciliares posteriores longe et breves, te nn. ciliares. Sprijeda nalazimo emisaria sklere anteriora kroz koje prolaze aa. ciliares anteriores. U blizini ekvatora i nešto iza njega imamo još 4 otvora, emisaria sklere ekvatorialia kroz koje prolaze vv. vortikoze s. vv. horoidee majores.

Oko

Oko

Iznutra je sklera u kontaktu sa horoideom čije elastične lamele ostavljaju na skleri tamno pigmentirano područje nazvano lamina fuska sklere.

Otvor na  skleri  za smještaj kornee naziva se rima kornealis. Ova rima ima prednju i stražnju usnu. Prednja, labium anterius je duža od stražnje usne, labium posterius. U masi sklere blizu rime kornealis nalazi se venozni sinus nazvan sinus venosus sklere ili Šlemov kanal. Sa unutrašne strane ovaj sinus je obložen tkivom sklere koje formira tzv. lig. pektinatum anguli iridokornealis. Kroz male prostore na ovom ligamentu koji se zovu spacia anguli iridokornealis drenira se očna vodica iz prednje očne komore u sinus venosus sklere, a iz njega u vv. ciliares anteriores.

Sklera je građena od vezivnih fibrila, te nešto elastičnih niti. Vaskulariziraju je aa. ciliares posteriores breves et longe, dok joj inervaciju  daju nn. ciliares.

Cornea

Kornea predstavlja prednji i prozirni dio vanjske očne ovojnice. Na njoj opisujemo prednju i stražnju stranu, te obodni rub. Prednja strana je konveksna i pokrivena je konjuktivom. Centralni najizbočeniji dio prednje strane zove se verteks kornee. Stražnja strana je konkavna i gradi prednji zid kamere bulbi anterior. Rub ili limbus kornee uvlači se između prednje i stražne usne rime kornealis.

Kornea je građena iz pet slojeva i to:

1. epitelium anterius kornee pripada konjuktivi, a građen je iz 5 slojeva stanica. Najdonje su cilindrične, srednje su mnogougaone, dok su najpovršnije pločaste. Sloj cilindričnih stanica služi za regeneraciju ovog epitela

2. lamina limitans anterior je homogena membrana koja daje podlogu za epitel. Ova lamina prestaje na rubu kornee.

3. substancija proprija kornee je najdeblji sloj kornee. Građena je od vezivnih fibrila koje formiraju lamele. Ove fibrile i lamele omeđuju prostore u kojima se nalaze kornelane stanice sa mnogobrojnim nepravilnim produžecima, te limfa.

4. lamina limitans posterior je čvrsta i elastična membrana smještena sa unutrašnje strane kornee. Na periferiji je deblja i to zadeblanje označava se kao anulus tendineus  koji dijelom formira spongium anguli iridokornealis koji funkcioniše kao tetiva m. ciliarisa.

5. endotelium kamere anterioris je tipični endotel koji spriječava ulaz očne vodice u substanciju propriju.

Korneu inerviraju cilijarni nervi koji u blizini sinus venosusa formiraju jedan prstenasti pleksus. Od tog pleksusa idu niti koje u substanciji propriji formiraju pleksus kornealis profundus. Od  njega idu niti koje ispod epitela čine pleksus subepitelialis. Potom se između epitelnih stanica formira pleksus interepitelialis od kojeg odlaze slobodni nervni završeci u formi kuglice. U vezi sa ovim opisujemo tzv kornealni refleks:

nn. ciliares > n. oftalmikus > ganglion trigeminale > porcijo major>nukleus sensorius superior i nukleus spinalis n. trigemini, pa preko retikularne formacije u nukleus n. facialis, onda u n. facialis, pa na m. orbikularis okuli koji se kontrahira kao izvršni mišić.

Tunica vasculosa bulbi

Tunika vaskuloza ili tunika media bulbi je srednja očna ovojnica koja ima zadaću u ishrani oka, te u nekim refleksnim aktivnostima kao što su akomodacija, mioza i midrijaza. Ova je očna ovojnica postavljena ispod tunike fibroze bulbi, a čine je od natrag prema naprijed: horoidea, corpus ciliare i iris sa pupilom koji je postavljen u frontalnoj ravni.

Choroidea

Horoidea ili žilnica je postavljena između vanjske i unutrašnje očne ovojnice. Proteže se do ore serate. Unutrašnja strana horoidee je glatka i daje podlogu za vidni dio retine. Vanjska strana posjeduje izbočenja od arterija i nerava. Na mjestu koje odgovara ulazu n. optikusa, horoidea kao i sklera posjeduje otvor za prolaz ovog nerva. Na horoidei opisujemo 4 sloja, i to:

1. lamina suprahoroidea građena je od 6-8 slojeva  lamela sa dosta pigmentnih stanica i elastičnih niti. Lamele među sobom omeđuju  limfatičke prostore koji anastomoziraju jedni sa drugima i čine spacijum suprahoroidale. Ove elastične lamele su stražnjim dijelom vezane za skleru, a naprijed se nastavljaju na laminu vaskulozu. Ove lamele po popuštanju kontrakcije m. ciliarisa povuku horoideu prema nazad, te učestvuju u mehanizmu akomodacije. Kroz laminu suprahoroideu prolaze nn. ciliares, vv. vortikoze i aa. ciliares posteriores longe.

2. lamina vaskuloza sastavljena je od ogranaka cilijarnih arterija i vortikoznih vena koje su uložene u vezivno tkivo sa pigmentnim stanicama. Na presjeku kroz ovaj sloj vidimo dva dijela: vanjski sa velikim žilama i unutrašnji sa manjim žilama. Između tih žila u vezivnom tkivu nalaze se limfni perivaskularni prostori. Glavnu masu krvnih žila u lamini vaskulozi čine vv. vortikoze u koje se kao u nekom vrtlogu uljevaju druge vene po čemu su i dobile ime.

3. lamina horoidokapilaris je izgrađena od kapilara koje sliče sinusoidima. Ovo je jedna bogata kapilarna mreža koja služi za ishranu pigmentnog sloja, sloja čunjića i štapića, membrane limitans eksterne, vanjskog zrnatog i dijelom vanjskog mrežastog sloja.

4. lamina basalis je tanka i glatka membrana koja daje podlogu za vidni dio retine.

Inervacija horoidee potiče od cilijarnih nerava.

Corpus ciliare

Korpus ciliare je dio srednje očne ovojnice koji je postavljen između horoidee i irisa. Ima oblik prstena sa tankim, nazubljenim rubom prema naprijed gdje se nastavlja u iris. Vanjska strana mu je prislonjena uz skleru, dok na unutrašnjoj razlikujemo dvije zone: orbikulus ciliaris sa manjim naborima zvanim plike orbikulares i korona ciliaris sa većim naborima zvanim procesus ciliares majores. Ovi procesusi predstavljaju nastavke dvaju ili više orbikularnih nabora i prema naprijed završe zadeblajnjem zvanim kaput procesus ciliaris. Između ovih procesusa nalaze se brazde, sulci ciliares u kojima su smješteni mali nabori označeni kao procesus ciliares minores.

Corpus ciliare je građen iz tkiva koje je bogato krvnim žilama, pars vaskularis, te prema vani od toga od mišićnog dijela kojeg čini m. ciliaris. U vaskularnom dijelu koji gradi procesus ciliares majores nalazi se vezivna osnova sa bogatom mrežom krvnih kapilara. Zadatak ovih nastavaka je da luče očnu vodicu i održavaju konstantnim intraokularni pritisak. Mišićni dio cilijarnog tijela čini m. ciliaris kod kojeg razlikujemo tri dijela, shodno smjeru njegovih niti. To su: 1. fibre meridionales koje se nalaze na periferiji mišića i idu u smjeru očnog meridijana. Ove niti polaze sa lig. pektineatum anguli iridokornealis i sa skleralnog prstena, te završavaju u lamini vaskulozi horoidee. 2. fibre radiales idu u smjeru očnog radijusa i završavaju u vezivnoj osnovi horoidee i 3. fibre cirkulares koje idu u formi prstena sa unutrašnje strane meridijonalnih niti. M. ciliaris je inerviran parasimpatičkim nitima n. okulomotoriusa porijeklom iz Vestfal-Edingerove jedre u mezencefalonu. Ova inervacija ide preko gangliona ciliare. Ovaj mišić učestvuje u akomodaciji što je opisano kod zonule ciliaris. Korpus ciliare vaskulariziraju aa. ciliares posteriores longe i aa. ciliares anteriores. Inervacija ide preko cilijarnih nerava.

Iris

Iris ili šarenica je dio srednje očne ovojnice koji je postavljen u frontalnoj ravnini. Na njemu opisujemo prednju i stražnju stranu, potom vannjski rub, margo ciliaris, te u sredini otvor, pupilu ili zjenicu sa unutrašnjim rubom irisa zvanim margo pupilaris. Prednja strana irisa je slobodna i lagano konveksna jer je izbočuje leća prema prednjoj očnoj komori. Na granici između vanjske dvije i unutrašnje trećine nalazi se tzv. iridealni greben za koga se u embrionalno doba vezivala membrana pupilaris, koja u devetom mjesecu isčezne. Iridealni greben dijeli iris na dva prstena: veći, anulus iridis major i manji, anulus iridis minor. Anulus iridis major posjeduje cirkularne nabore, plike iridis, koje se kod širenja pupile podignu, a kod njenog skupljanja nestanu. U anulus iridis minoru nalazimo radijalno postavljena udubljenja označena kao pupilarne kripte. Ovih kripti ima i na periferiji irisa gdje su označene kao cilijarne kripte. Kripte su bitne jer služe za oticanje očne vodice koja ide kroz njih u krvne žile irisa i na taj način se drenira iz očne jabučice. Stražnja strana irisa je nešto konkavna i pokrivena je iridealnim dijelom unutrašnje očne ovojnice. Priljubljena je uz prednju stranu leće po kojoj klizi. Kroz pukotinu između leće i irisa prolazi očna vodica iz stražnje u prednju očnu komoru. Na irisu opisujemo 4 sloja, i to:

1. endotelium kamere anteriores koji pokriva stromu sa prednje strane. Endotel je čitav kod djece, a kod odraslih je pokidan, tako da prostori u stromi komuniciraju sa prednjom očnom komorom.

2. Stroma iridis predstavlja glavnu masu irisa. Građena je od rijetkog veziva sa pigmentnim i nepigmentnim stanicama. Storma je prema naprijed zadebljala i stvara tzv. prednji granični sloj. Od pigmenta u vom sloju zavisi boja irisa. Kod ljudi sa puno pigmenta boja je crna ili smeđa, kod onih sa malo pigmenta je zelena, a kod ljudi veoma malo pigmenta ili bez pigmenta je plavo, odnosno tamno plava. Kroz ovu vezivnu stromu prolaze krvne žile irisa.

3. Stratum muskulare čine dva glatka mišića, koji su ektodermalnog porijekla, budući da se razvijaju iz iridealnog dijela unutrašnje očne ovojnice. To su m. sfinkter pupile i m. dilatator pupile. Prvi nastaje tako što se stanice iridealnog dijela prebace preko pupilarnog ruba, izduže se, te se postave cirkularno oko tog ruba čineći m. sfinkter pupile. Drugi nastaje tako što se stanice iridealnog dijela izduže, postave dublje u irisu i smjeste se radijalno između cilijarnog ruba i m. sfinktera pupile. M. sfinkter pupile je inerviran parasimpatičkim nitima n. okulomotoriusa porijekom iz Vestfal-Edingerove jedre u mezencefalonu. Kontrakcija ovog mišića uvjetuje skupljanje pupile, što je označeno kao mioza. M. dilatator puile je inerviran simpatičkim nitima porijeklom iz centrum ciliospinale u kičmenoj moždini. Ove niti idu preko n. karotikus internusa koji oko a. karotis interne formira istoimeni pleksus. Od tog pleksusa niti idu na pleksus oftalmikus i ulaze u ganglion ciliare kao radiks simpatika gnglii ciliaris. Kontrakcijom ovog mišića dolazi do širenja pupile, što je označeno kao midrijaza.

4. Iridealni dio tunike interne bulbi čine dva sloja stanica koje su bogate pigmentom.

Tunica interna bulbi

Tunika interna bulbi ili unutrašnja očna ovojnica je dio oka koji se razvija iz diencefalona, a sa njim je u vezi preko n. optikusa koji predstavlja treći neuron vidnog puta. Unutrašnja očna ovojnica je vanjskom stranom prislonjena na srednju očnu ovojnicu, pa se kao i ona dijeli na 3 dijela, i to: vidni, cilijarni i iridealni dio. Vidni dio se sastoji iz stratum pigmenti retine i pars optika retine, cilijarni iz stratum pigmenti korporis ciliaris i pars ciliaris retine, a iridealni iz stratum pigmenti iridis i pars iridika retine. Na osnovu ovoga zaključujemo da se dijelovi unutrašnje očne ovojnice sastoje iz dva osnovna sloja i to pigmentnog i retine u užem smislu riječi. U vidnom dijelu, retina ima devet slojeva, dok u iridealnom i cilijarnom samo po jedan. Cilijarnim i iridealnim dijelom unutrašnje očne ovojnice ne možemo gledati, pa ta dva dijela zajedno zovemo slijepi dio retine, odnosno pars ceka retine.

Retina

Retina je najkomplikovanije građena u vidnom dijelu. Ovaj dio retine liči na pehar koji je okrenut prema naprijed. Prostire se do ore serate, odakle se nastavlja sa cilijarnim dijelom. Ora serata je nazubljena linija postavljena ispred ekvatora oka, a uzrokovana je time što na tom mjestu dolazi do nagle redukcije slojeva vidnog dijela retine, njih deset, na dva sloja koliko imamo u cilijarnom dijelu. Vanjska strana vidnog dijela retine je konveksna i prislonjena je na horoideu, dok je unutrašnja strana konkavna i u kontaktu je sa korpus vitreum. Na unutrašnjoj strani nalazimo dvije značajne formacije.

1. Papila nervi optici koja zapravo nije izbočenje, kako se iz naziva vidi, već je udubljenje, pa ga je ispravnije zvati ekskavacijo papile nervi optici. Ovo mjesto odgovara izlasku niti n. optikusa iz retine. Ovdje je retina reducirana na dva sloja, zbog čega ovim dijelom ne možemo vidjeti, te se ova ekskavacija označava još i kao slijepa mrlja, odnosno makula ceka retine.

2. Makula lutea predstavlja drugo udubljeno mjesto na retini. Nalazi se lateralno od papile nervi optici. U sredini ove makule nalazimo jamicu, fovea centralis, koja predstavlja tačku najjasnijeg vida.

Vasa sanguinea retine

Glavna arterija retine je a. centralis retine koja je grana a. oftalmike. Ova arterija ulazi u n. optikus 1-1,5 cm  iza očne jabučice i na retini se dijeli na gornju i donju granu. Ove se grane kasnije dijele na nazalnu (medijalnu) i temporalnu (lateralnu) granu. Prema tome imamo četiri male arterijice koje dolaze na retinu, i to su: arteriola temporalis retine superior et inferior i arteriola nasalis retine superior et inferior. Temporalne arteriole daju arteriole makulares superiores et inferiores za makulu luteu. Za medijalne dijelove retine, a. centralis retine šalje a. medialis retine. Vrlo je bitna anastomoza između stražnjih cilijarnih arterija i a. centralis  retine od koje odlazi a. cilioretinalis. Vensku krv skupljaju venule temporales et nasales retine koje se uljevaju u v. centralis retine. Ona prati istoimenu arteriju i uljeva se u v. oftalmiku superior koja prolazi kroz fisuru orbitalis superior i završava u kavernoznom sinusu.

Zonula ciliaris

Zonulu ciliaris čine mnogobrojne niti, tzv. fibre zonulares koje drže leću u njenom stalnom položaju i učestvuju u mehanizmu akomodacije. Fibre zonulares su jednim dijelom pričvršćene na liniji koja ide 1,5 mm ispred ore serate, a drugim krajem na ekvatoru leće, te nešto ispred i nešto iza ekvatora.Između ovih niti nalaze se prostori, spacija zonularija koja su ispunjena sa humor vitreus.Smatra se da niti zonule ciliaris predstavlaju citoplazmatske produžetke nepigmentiranih stanica cilijarnog dijela retine. Zadatak zonule cilirais je da drži leću nategnutom. Kad m. ciliaris nije kontrahiran, leća je spljoštena i oko je prilagođeno da gleda na daljinu. Kod kontrakcije m. ciliarisa, dolazi do povlačenja horoidee i orbikulus ciliarisa prema naprijed zbog čega olabave niti zonule ciliaris. Tada se leća ispupči i oko se akomodira za gledanje na blizinu.

Corpus vitreum

Korpus vitreum ili staklasto tijelo je vodensta, polutečna formacija oblika kugle, koja ispunjava unutrašnjost očne jabučice. Na svojoj prednjoj strani posjeduje udubinu, fosu hijaloideu u koju je uložena leća. Osim toga, korpus vitreum dodiruje retinu i cilijarne nastavke. Građen je iz niti koje čine stromu vitreum i iz tekućine, humor vitreus. Niti strome razvijaju se iz Milerovih potpornih stanica retine, a u vezi su i sa nepigmentiranim stanicama cilijarnog dijela retine. Najviše ovih niti odlazi sa područja neposredno ispred ore serate koje je označeno kao baza staklastog tijela.Odatle niti idu uz  retinu prema natrag čineći tzv stražnju graničnu membranu, koja se sasvim straga postepeno stanjuje. Neposredno ispred baze staklastog tijela nema membrane i na tom području tečnost korpus vitreuma dolazi u kontakt sa korpus ciliare. Ispred toga nalazimo prednju graničnu membranu koja se prostire uz niti zonule ciliaris. Prednja i stražnja graniča membrana zajedno čine ovojnicu za korpus vitreum koju označavamo kao membrana vitrea. Prednja granična membrana je povezana sa kapsulom leće pomoću lig. vitreokapsulare. Kroz korpus vitreum prolazi rudimentarni kanalis hijaloideus kroz koga u embrionalno doba teče istoimena arterija. Ostatak ove arterije iz embrionalnog doba je a. centralis retine.

Camera anterior bulbi

Kamera anterior bulbi ili prednja očna komora je prostor koji je sprijeda omeđen stražnjom stranom kornee, a straga prednjom stranom irisa i dijelom leće koji odgovara pupili. Rub prednje očne komore odgovara iridokornealnom uglu  u kojem se nalazi lig. pektinatum anguli iridokornealis. Kroz ovaj ligament i procjepe na njemu očna vodica otiče iz prednje očne komore u sinus venosus sklere,odakle difundira u cilijarne vene.

Camera posterior bulbi

Kamera posterior bulbi ili stražnja očna komora je prostor oko leće u formi prstena. Sprijeda je omeđena stražnjom stranom irisa, straga prednjom stranom leće do ruba pupile i nitima zonule ciliaris gdje komunicira sa spacija zonularija, dok je prema lateralno omeđena sa cilijarnim nastavcima koji luče očnu vodicu u ovu komoru. Kroz pukotinu između leće i pupilarnog ruba irisa očna vodica prelazi iz stražnje u prednju očnu komoru. Tamo se drenira na dva načina: kroz cilijarne i pupilarne kripte u vene irisa, a kroz lig. pektineatum anguli iridokornealis u sinus venosus sklere.

Cirkulacija humor aquosusa

Očna vodica je tekućina koju stvaraju cilijarni nastavci i luče je u stražnju očnu komoru. Odavde očna vodica prolazi kroz pukotinu između leće i irisa u prednju očnu komoru, a iz nje otiče na dva načina. Jedan put oticanja je u sinus venosus sklere kojim očna vodica odlazi u cilijarne vene, a drugi put oticanja je preko cilijarnih i pupilarnih kripti u vene irisa i preko njih u horoidne vene odnosno vene vortikoze.

Musculi externi bulbi oculi

U vanjske mišiće očne jabučice koji čine motorni aparat oka spadaju 4 rektusa i 2 oblikusa. Rektusi polaze sa prstenastog zadebljanja periorbite koji je lociran nešto ekscentrično oko orbitalnog otvora optičkog kanala. To prstenasto zadebljanje naziva se anulus tendineus komunis. M. rektus superior i medialis polaze sa anulusa u blizini optičkog kanala, kao i sa ovojnice n. optikusa. M. rektus lateralis polazi sa lateralnog djela anulus tendineusa i sa spine m. rekti lateralis koja se nalazi na donjem rubu fisure orbitalis superior. M. rektus inferior polazi sa donjeg ruba anulus tendineusa. Rektusi idu prema bulbusu, probijaju kapsulu bulbi i hvataju se na skleri  na  različitoj udaljenosti od sulkusa sklere; najbliže rektus medialis (5,5 mm), potom rektus inferior, zatim rektus lateralis, dok se najdalje od sulkusa hvata m. rektus superior (7,7 mm). Lateralni i medijalni rektus šalju fibrozne izraštaje (lacertuse) koji se vežu za medijalni i lateralni zid orbite. Ovi lacertusi su kod djece izgrađeni od elastičnog tkiva, što djeci omogućava pretjerano kretanje očne jabučice. Rektuse inervira n. okulomotorius, osim lateralnog koji je inerviran od n. abducensa.

Osim rektusa u motorni aparat oka spadaju i dva oblikusa. M. oblikus superior polazi sa anulus tendineusa, poviše m. rektus medialisa, ide prema medijalnom očnom uglu, postaje tetivan, te prolazi kroz fibrozni prsten, trohleu, gdje mu tetiva mjenja smjer idući prema natrag i lateralno, te se hvata na lateralni-stražnji kvadrant gornje strane bulbusa. Inervira ga n. trohlearis. M. oblikus inferior polazi sa periorbite u blizini infraorbitalnog ruba maksile. Ide prema lateralno i natrag ispod m. rektus inferiora, te se hvata na bulbus u donjem lateralnom kvadrantu. Inervira ga n. okulomotorius.

Zahvaljujući kontrakcijama ovih mišića imamo osam pokreta očne jabučice, i to: pupila ide medijalno (addukcija), pupila ide lateralno (abdukcija), pupila ide gore, pupila ide dole, potom gore i medijalno, gore i lateralno, te dole i medijalno i dole i lateralno. Addukciju omogućava m. rektus medialis, a takođe i m. rektus superior i inmferior budući da im se hvatišta nalaze medijalno od aksijalne sagitalne osovine oka. Abdukciju vrši m. rektus lateralis, a mogi i oblikusi ukoliko se istovremeno kontrahuju. Dizanje vrši rektus superior, a pomaže mu oblikus inferior. Spuštanje očne jabučice omogućava  rektus inferior u čemu mu pomaže oblikus superior. Ostale kretnje produkt su  simultane kontrakcije svih nabrojanih mišića.

Fasciae orbitales

U orbitalne fascije spadaju periorbita, septum orbitale i kapsula bulbi. Periost kostiju koje učestvuju u formiranju orbitalne šupljine naziva se periorbita. Ona prema naprijed prelazi orbitalne rubove, te se nastavlja u periost lica i čela. U području fisure orbitalis superior, periorbita je razapeta između njenih rubova, čineći jednu membranu koja je sa druge strane pojačana durom mater. U području fisure orbitalis inferior, periorbita takođe formira jednu membranu nazvanu membrana orbitalis. Ona u sebi sadrži i nešto glatkih mišićnih niti koje čine rudimentarni m. orbitalis (Milerov mišić).

Septum orbitale je fibrozna ploča koja prema naprijed zatvara orbitu. Veže se na orbitalne rubove, a prelazi i u očne kapke gdje završava sa fibroznim zadebljanjima zvanim tarsus superior et inferior. Septum orbitale je medijalnoj i lateralnoj strani pojačan i fiksiran sa lig. palpebrale mediale i laterale.

Kapsula bulbi je fibrozna opna koja obavija očnu jabučicu sa svih strana, osim prednjeg dijela koji je pokriven konjuktivom. Ova kaspula dijeli orbitalnu šupljinu na dva dijela, i to: spacijum bulbare i spacijum retrobulbare. Spacijum bulbare, kao što mu i ime govori, ispunjava očna jabučica. Između bulbus i kapsule nalazi se uski prostor nazvan spacijum cirkumbulbare koji je ispunjen tankim vlaknima i tečnošću koja je slična sinoviji kod zglobova. Spacijum retrobulbare je prostor iza kapsule bulbi u formi piramide. Ispunjen je mišićima, krvnim žilama i živcima. Svi ovi elementi uloženi su u masno tkivo, korpus adiposum orbite koji predstavlja odličan prirodni kontrast u radiološkom prikazu orbite. Spacijum retrobulbare je fascijama mišića podijeljen na dva manja prostora, i to: spacijum intramuskulare (intrakonalni prostor), između unutrašnjih ploha 4 rektusa, te spacijum perimuskulare (ekstrakonalni prostor) između fascija mišića i zidova očne duplje.

Structurae oculi accessoriae

U akcesorne ili pomoćne strukture oka spadaju: obrve (supercilium), očni kapci (palpebrae), vježnjača ili konjuktiva i suzni aparat koga čine suzna žlijezda i odvodni aparat za suze.

Supercilium

Supercilium ili obrva je kožni nabor u obliku luka sa konkavitetom prema dolje. Odjeljuje čelo od gornjeg kapka. Na njemu opisujemo do medilano prema lateralno: kaput (glava), korpus (tijelo) i kauda (rep): Zavisno od individualnih karakteristika kaputi desne i lijeve strane mogu biti spojeni, dok kaude i dijelovi korpusa mogu nedostajati. Obrva je građena od kože, potkožnog tkiva sa mišićnim slojem i frontalnog periosta. Koža je obrasla dlakama, posjeduje žlijezde lojnice i znojnice, dok su u dijelu kože koji odgovara kaputu i korpusu umetnute niti m. korugator supercili. Periost je priljubljen uz frontalnu kost i u području margo supraorbitalisa daje inserciju za septum orbitale.

Tunica conjuctiva

Tunika konjuktiva ili vježnjača je sluznica koja obavija prednju stranu očne jabučice i stražnju stranu očnih kapaka. Tako formira jednu vreću koja se otvara na rima palpebrarum. Na toj vreći opisujemo prednji i stražnji zid te dva forniksa, gornji i donji. Prednji zid ove vreće pokriva stražnju stranu očnih kapaka, te se još zove konjuctiva palpebrarum. Stražnji zid prekriva prednji dio očnog bulbusa i zove se konjuktiva bulbi. Konjuktiva bulbi je glatka u svim dijelovima osim u medijalnom očnom uglu gdje formira nabor plika semilunaris konjuktive i jednu izbočinu nazvanu karunkula lakrimalis, koja čini dno suznog jezera ili lakus lakrimalisa. Konjuktiva bulbi se dijeli na pars kornealis koji je proziran i priljubljen uz korneu i pars skleralis koji je prislonjen uz skleru. Na prelazu konjuktive palpebrarum u konjuktivu bulbi nalazimo dva forniksa:forniks konjuktive superior et inferior.Ovi forniksi omogućavaju kretanje bulbusa i mogu  kod kretanja iščeznuti ili se navući bilo na bulbus, bilo na palpebre. Forniksi se susreću medijalno kod karunkule lakrimalis, a lateralno prelaze jedan u drugi. U lateralnom dijelu gornjeg forniksa nalazimo otvore izvodnih kanala glandule lacrimalis. Konjuktiva je u svim dijelovima, osim pars kornealisa, građena iz tri sloja: 1. epitel (na skeralnom dijelu višeslojni pločasti, a na ostalis višeslojni cilindrični),  2. tunika propria (gusto vezivno tkivo) i submukoza (vezivno tkivo nešto rijeđe od onog u tuniki propriji). U submukozi forniksa nalazimo žlijezde, glandule konjuktivales.

Apparatus lacrimalis

Apparatus lacrimalis ili suzni aparat čine glandula lacrimalis i sistem odvodnih kanala za suze.

Glandula lacrimalis je serozna žlijezda, lobularnog izgleda. Dijelimo je na pars orbitalis i pars palpebralis. Pars orbitalis je gornji dio žlijezde postavljen u fosi glandule lakrimalis frontalne kosti. Šupljina u kojo je ulože ovaj dio omeđena je sprijeda sa septum orbitale,  a straga izdankom fascije m. levatora. Lateralno je omeđena periorbitom, a medijalno izdancima fascija lateralnog rektusa i  m. levatora. Pars palpebralis je donji dio suzne žlijezde. Odvojen je od gornjeg dijela izdankom fascije m. levator palpebre superioris. Čini ga 15 -40 žljezdanih režnjića. Eksretorni kanali suzne žlijezde se dijele na glavne i akcesorne. Glavni pripadaju donjem dijelu žlijezde. Ima ih od 5-10 io otvaraju se u lateralnom dijelu gornjeg forniksa. Histološki, glandula lakrimalis je tubulozna žlijezda, pri čemu na presjeku tubulusi iamju izgled mnogougaonih formacija sa dva reda stanica: unutrašnji, sekretornim i vanjskim bazalnim. Tubulusi se nastavljaju u prelazne dijelove čijim spajanjem nastaju duktuli sekretores, a njihovim spajanjem nastaju duktuli ekskretorii. Glandula je inervirana parasimpatičkim nitim porijeklom iz nukleus salivatorius superior. Iz ovog jedra ide n. intermedius od kojeg se odvaja n. petrosus major koji te niti nosi u ganglion pterigoapalatinum. Iz gangliona idu u sastavu n. zigomatikusa, potom preko ramus komunikans kum nervo zigomatiko prelaze u n. lakrimalis koji te parasimpatičke niti donosi u glandulu lakrimalis.

Odvodni kanali za suze počinju na punkta lakrimalia koja se nalaze na papilama lakrimalis gornjeg i donjeg kapka. Od njih idu kanalikuli lakrimales. Donji ide vertikalno prema dolje, a gornji vertikalno prema dolje. Potom se i jedan i drugi previju za 90 stepeni, idu medijalno, spajaju se u jedan kanal koji se otvara u sakus lakrimalis. Sakus lakrimalis ili suzna kesica nalazi se u fosa sakci lakrimalis, između kriste lakrimalis anterior maksile i kriste lakrimalis posterior osis lakrimalis. Od nje se nastavlja duktus nasolakrimalis koji vodi suze u meatus nasi inferior ispod donje nosne školjke. Na kraju duktusa nalazi se nabor, plika lakrimalis  koja spriječava da zrak iz nosne duplje ulazi u duktus.

Anatomija oka 3.43/5, (68.57%), 7
  • Share on Tumblr

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>